Pritužba Bošnjačkog nacionalnog vijeća protiv P. gimnazije zbog diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti u oblasti obrazovanja

br. 07-00-107/2014-02 datum: 27. 6. 2014.

 

MIŠLjENjE

 

Mišljenje je doneto u postupku povodom pritužbe koju je podnelo Bošnjačko nacionalno vijeće protiv P. gimnazije. U pritužbi je navedeno da učenicima P. gimnazije nije data mogućnost da se izjasne o tome da li žele nastavu na bosanskom jeziku, kao i da je nastava organizovana na srpskom jeziku. Direktor P. gimnazije naveo je u izjašnjenju da se prilikom upisa u prvi razred samo troje dece izjasnilo da žele nastavu na bosanskom jeziku. Zbog toga nastava na bosanskom jeziku nije organizovana, jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za izvođenje nastave na jeziku nacionalne manjine. U toku postupka je utvrđeno da je škola ispitala zainteresovanost učenika i učenica škole za nastavu na bosanskom jeziku, kao i da odluka škole da ne organizuje nastavu na bosanskom jeziku za troje učenika/ca nije diskriminatorna, s obzirom na propise kojima je regulisano da se nastava na jeziku nacionalne manjine izvodi za 15 učenika, odnosno, uz saglasnost ministarstva nadležnog za poslove obrazovanja, za manji broj od propisanog. Zbog toga je Poverenica za zaštitu ravnopravnosti dala mišljenje da neorganizovanjem nastave na bosanskom jeziku u školskoj 2013/2014 godini za troje učenika bošnjačke nacionalnosti, P. gimnazija nije prekršila odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.

1. TOK POSTUPKA

1.1. Poverenici za zaštitu ravnopravnosti pritužbom se 14. marta 2014. godine obratilo Bošnjačko nacionalno vijeće protiv P. gimnazije. U pritužbi je navedeno da roditeljima i učenicima bošnjačke nacionalnosti nije data mogućnost da se izjasne da li žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku.

1.2. Bošnjačko nacionalno vijeće je u pritužbi navelo:

– da smatra da nacionalna pripadnost učenika bošnjačke nacionalnosti predstavlja osnov diskriminacije, jer je za učenike srpske nacionalnosti u istim obrazovno-vaspitnim ustanovama nastava na srpskom jeziku organizovana u skladu sa zakonom;
– da ne postoji nikakvo razumno opravdanje zasnovano na zakonu da se ne organizuje nastava na bosanskom jeziku za učenike bošnjačke nacionalnosti, jer organizovanje odeljenja za nastavu na bosanskom jeziku ne iziskuje dodatne materijalne troškove, niti proširenje prostornih i kadrovskih kapaciteta obrazovno-vaspitnih ustanova, što je dokazano praksom osnovnih i srednjih škola u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu koje su od 2. septembra 2013. godine organizovale nastavu na bosanskom jeziku za sve učenike čiji su se roditelji izjasnili za takav model nastave;
– da je Bošnjačko nacionalno vijeće sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja preduzelo niz mera u periodu od kraja 2009. godine do avgusta 2013. godine, kako bi u školskoj 2013/2014 godini u Novom Pazaru, Tutinu, Prijepolju i Sjenici otpočela nastava na bosanskom jeziku za učenike čiji su se roditelji izjasnili da žele da pohađaju nastavu na bosanskom jeziku;
– da su u navedenim mestima od 1. aprila do kraja avgusta 2013. godine, obrazovno-vaspitne ustanove sprovele anketu na kojoj su se roditelji učenika izjasnili o modelu nastave;
– da je pripremna nastava na bosanskom jeziku održana u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici u periodu od 21. februara do 7. juna 2013. godine;
– da je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja donelo Pravilnik o dopuni pravilnika o nastavnom programu za gimnazije , kojim je u program obrazovanja za prvi razred gimnazije za sve smerove dodat predmet – Bosanski jezik i književnost i Pravilnik o dopuni Pravilnika o planu udžbenika za prvi i peti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja i za prvi razred gimnazije.
– da je ministarstvo odobrilo većinu udžbenika za osnovne i srednje škole koje je štampala izdavačka kuća „Klett”, kao i uvoz udžbenika iz Bosne i Hercegovine;
– da u P. gimnaziji nije data mogućnost roditeljima i učenicima da se izjasne da li žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku, pa učenici koji su bošnjačke nacionalnosti pohađaju nastavu na srpskom jeziku;
– da je A. M, predstavnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća 8. jula 2013. godine posetio P. gimnaziju u nameri da direktoru preda anketne listiće na kojima bi se učenici izjasnili o modelu nastave;
– da je direktor gimnazije sačinio belešku br. 508 od 8. jula 2013. godine u kojoj je naveo da se konsultovao sa načelnikom Školske uprave u Užicu koji ga je obavestio da „sačeka sa tim” do septembra, dok ne dobije zvaničan stav Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

1.3. U prilogu pritužbe dostavljeni su sledeći dokazi: spisak obrazovno-vaspitnih ustanova protiv kojih je Bošnjačko nacionalno vijeće podnelo pritužbe Povereniku za zaštitu ravnopravnosti; rezultati upisa u prvi razred srednje škole u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju; obrazac za anketiranje roditelja o modelu nastave u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Sandžaku u školskoj 2013/2014 godini i službena beleška direktora P. gimnazije br. 508 od 8. jula 2013. godine.

1.4. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti sprovela je postupak u cilju utvrđivanja pravno relevantnih činjenica i okolnosti, a u skladu sa čl. 35. st. 4. i čl. 37. st. 2. Zakona o zabrani diskriminacije , pa je u toku postupka pribavljeno izjašnjenje direktora P. gimnazije.

1.5. U izjašnjenju Lj. Š, direktora P. gimnazije, između ostalog, navedeno je:

– da nije istina da učenici bošnjačke nacionalnosti nisu imali mogućnost da se prilikom upisa školske 2013/2014 godine izjasne na kom jeziku žele da slušaju nastavu;
– da je prilikom upisa u novu školsku godinu svaki učenik dužan da popuni obrazac PU – Prijava za upis u srednju školu u kojem se, pored ostalog, nalazi i rubrika „Na kom jeziku učenik želi da sluša nastavu?”;
– da se prilikom upisa učenika u prvi razred, ukupno tri učenika izjasnilo da želi da sluša nastavu na bosanskom jeziku i da je o tome obaveštena Školska uprava u Užicu;
– da se nisu stekli zakonski uslovi za izvođenje nastave na jeziku nacionalne manjine, a takođe ni Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja nije stvorilo druge potrebne preduslove kako bi se nastava organizovala na bosanskom jeziku;
– da je predstavnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća posetio školu u vreme upisa, da učenicima podeli anketne obrasce za izjašnjavanje na kom jeziku žele da slušaju nastavu, da je direktor odmah konsultovao Školsku upravu u Užicu i da je obavešten da „sa tim sačeka do septembra, dok se stvore drugi preduslovi”;
– da je za upis učenika nadležno Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, a da predstavnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća nije imao nikakvo ovlašćenje niti odobrenje ministarstva i da iz tog razloga, pored odgovora Školske uprave u Užicu, direktor gimnazije nije mogao da dozvoli da sprovede anketu koju nije odobrilo ministarstvo;
– da je, pored svega navedenog, takvo anketiranje učenika suvišno, jer su se učenici već izjasnili prilikom upisa, popunjavajući obrazac PU – Prijava za upis u srednju školu.

2. ČINjENIČNO STANjE

2.1. Nesporno je da u P. gimnaziji u toku školske 2013/2014 godine nije organizovana nastava na bosanskom jeziku.

2.2. Iz navoda iz izjašnjenja je utvrđeno da se prilikom upisa učenika u prvi razred, tri učenika izjasnilo da žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku.

2.3. Uvidom u službenu belešku br. 508 od 8. jula 2013. godine, utvrđeno je da je predstavnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća 8. jula 2013. godine došao u školu da učenicima podeli anketne obrasce za izjašnjavanje o jeziku nastave. U belešci je navedeno da se Lj. Š, direktor škole konsultovao sa načelnikom Školske uprave u Užicu povodom podele anketnih obrazaca i da je dobio uputstvo da sačeka do septembra, dok ne dobije zvaničan stav Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Anketni obrasci Bošnjačkog nacionalnog vijeća nisu podeljeni učenicima i učenicama.

2.4. Uvidom u obrazac za anketiranje roditelja o modelu nastave u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Sandžaku u školskoj 2013/2014 godini utvrđeno je da je obrazac dvojezičan i namenjen roditeljima, da treba upisati podatke o učeniku, roditeljima i školi, kao i podatak da li učenik/ca želi da pohađa nastavu na bosanskom ili srpskom jeziku.

3. MOTIVI I RAZLOZI ZA DONOŠENjE MIŠLjENjA

3.1. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, prilikom odlučivanja u ovom predmetu, imala je u vidu navode iz pritužbe, izjašnjenje i antidiskriminacione i druge domaće i međunarodne propise.

Pravni okvir

3.2. Poverenik za zaštitu ravnopravnosti je samostalan, nezavisan i specijalizovan državni organ ustanovljen Zakonom o zabrani diskriminacije sa zadatkom da radi na suzbijanju svih oblika i vidova diskriminacije i ostvarivanju ravnopravnosti u društvenim odnosima. Nadležnost Poverenika za zaštitu ravnopravnosti široko je određena, u skladu sa međunarodnim standardima, kako bi se omogućilo da delotvorno i efikasno ostvaruje svoju ulogu. Jedna od osnovnih nadležnosti Poverenika jeste da prima i razmatra pritužbe zbog diskriminacije, daje mišljenja i preporuke u konkretnim slučajevima diskriminacije i izriče zakonom utvrđene mere. Pored toga, Poverenik je ovlašćen da predlaže postupak mirenja, kao i da pokreće sudske postupke za zaštitu od diskriminacije i podnosi prekršajne prijave zbog akata diskriminacije propisanih antidiskriminacionim propisima. Poverenik je, takođe, ovlašćen da upozorava javnost na najčešće, tipične i teške slučajeve diskriminacije i da organima javne vlasti preporučuje mere za ostvarivanje ravnopravnosti.

3.3. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da je međunarodnim i domaćim propisima određeno da je Republika Srbija u obavezi da pripadnicima nacionalnih manjina omogući obrazovanje i vaspitanje na svom jeziku ili dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne istorije i kulture.

3.4. Potvrđivanjem Okvirne konvencije Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina Republika Srbija se obavezala da stvara potrebne uslove kako bi pripadnici nacionalnih manjina očuvali i razvijali svoju kulturu i sačuvali neophodne elemente svog identiteta, naime, religiju, jezik, tradicije i kulturno nasleđe (čl. 5), kao i da preduzme mere u oblasti obrazovanja i istraživanja kako bi se negovala kultura, jezik i vera nacionalnih manjina i većine (čl. 12).

3.5. Ustav Republike Srbije zabranjuje svaku diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političnog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti, psihičkog ili fizičkog invaliditeta. Dalje, Ustav Republike Srbije garantuje pripadnicima nacionalnih manjina, pored ostalog i pravo na školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama i ustanovama autonomnih pokrajina.

3.6. Ustavna zabrana diskriminacije bliže je razrađena Zakonom o zabrani diskriminacije, tako što je diskriminacija definisana kao svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe kao i članove njihovih porodica, ili njima bliska lica, na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na rasi, boji kože, precima, državljanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom poreklu, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, imovnom stanju, rođenju, genetskim osobenostima, zdravstvenom stanju, invaliditetu, bračnom i porodičnom statusu, osuđivanosti, starosnom dobu, izgledu i članstvu u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama i drugim stvarnim, odnosno pretpostavljenim ličnim svojstvima. Takođe, zabranjeno je licu ili grupi lica na osnovu njihovog ličnog svojstva, otežati ili onemogućiti upis u vaspitno-obrazovnu ustanovu, ili isključiti ih iz ovih ustanova, otežati ili uskratiti mogućnost praćenja nastave i učešća u drugim vaspitnim, odnosno obrazovnim aktivnostima, razvrstavati učenike po ličnom svojstvu, zlostavljati ih i na drugi način neopravdano praviti razliku i nejednako postupati prema njima.

3.7. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja zabranjena je diskriminacija, odnosno, aktivnosti kojima se ugrožavaju, omalovažavaju, diskriminišu ili izdvajaju lica, odnosno grupe lica, po osnovu: rasne, nacionalne, etničke, jezičke, verske ili polne pripadnosti, fizičkih i psihičkih svojstava, smetnji u razvoju i invaliditeta, zdravstvenog stanja, uzrasta, socijalnog i kulturnog porekla, imovnog stanja, odnosno političkog opredeljenja i podsticanje ili nesprečavanje takvih aktivnosti, kao i po drugim osnovima utvrđenim zakonom kojim se propisuje zabrana diskriminacije. Ovim zakonom je propisano da je diskriminacija lica ili grupe lica svako neposredno ili posredno, na otvoren ili prikriven način, isključivanje ili ograničavanje prava i sloboda, nejednako postupanje ili propuštanje činjenja, odnosno neopravdano pravljenje razlika povlađivanjem ili davanjem prvenstva, a da se ne smatraju diskriminacijom posebne mere koje su uvedene radi postizanja pune ravnopravnosti, zaštite i napretka lica, odnosno grupe lica koja se nalaze u nejednakom položaju.

3.8. Istim zakonom je propisano da se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, da se za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na maternjem jeziku i izuzetno može da se ostvaruje i dvojezično ili na srpskom jeziku, u skladu sa posebnim zakonom . Dalje, odredbama člana 76. propisano je da se osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje, specijalističko i majstorsko obrazovanje i drugi oblici stručnog obrazovanja ostvaruju na osnovu školskog programa, koji se donosi na osnovu nastavnog plana i programa, odnosno programa određenih oblika stručnog obrazovanja, a da školski program, između ostalog, sadrži i jezik na kome se ostvaruje program, kao i da školski program donosi školski odbor, po pravilu, svake četvrte godine, u skladu sa nastavnim planom i programom.

3.9. Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju propisano je da se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, a da se za pripadnike nacionalne manjine ostvaruje i na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično, ako se prilikom upisa u prvi razred za to opredeli najmanje 15 učenika. Dalje je propisano da škola može da ostvaruje obrazovno-vaspitni rad na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično i za manje od 15 učenika upisanih u prvi razred, uz saglasnost ministarstva nadležnog za poslove obrazovanja, koje daje saglasnost po pribavljenom mišljenju odgovarajućeg nacionalnog saveta nacionalne manjine. Takođe, kada se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, za učenike pripadnika nacionalne manjine organizuje se nastava jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne kulture.

3.10. Odredbama Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisano je da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom jeziku u institucijama predškolskog, osnovnog i srednjeg vaspitanja i obrazovanja, da je država dužna da stvori uslove za organizovanje obrazovanja na jeziku nacionalne manjine, a da je, dok ih ne obezbedi, dužna da obezbedi dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne istorije i kulture pripadnika nacionalne manjine. Dalje je propisano da se za ostvarivanje ovog prava može propisati određeni minimalni broj učenika, s tim da taj broj može biti manji od minimalnog broja učenika koji je zakonom propisan za obezbeđenje odgovarajućih oblika nastave i obrazovanja.

3.11. Stručnim uputstvom o formiranju odeljenja i načinu finansiranja u osnovnim i srednjim školama za školsku 2013/2014 godinu bliže se uređuje način formiranja odeljenja i propisuje da se za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično, ako se prilikom upisa u prvi razred za to opredeli najmanje 15 učenika, a da škola može da ostvaruje obrazovno-vaspitni rad na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično i za manje od 15 učenika, uz saglasnost ministarstva nadležnog za obrazovanje.

Analiza navoda pritužbe i izjašnjenja sa aspekta antidiskriminacionih propisa

3.12. Imajući u vidu predmet ove pritužbe, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li je P. gimnazija neorganizovanjem nastave na bosanskom jeziku, učenike i učenice bošnjačke nacionalnosti stavila u neravnopravan položaj u odnosu na učenike srpske nacionalnosti, za koje je organizovana nastava na srpskom jeziku.

3.13. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da pravo na obrazovanje na maternjem jeziku omogućava učenicima pripadnicima određene nacionalne manjine da se, pre svega, izraze na maternjem jeziku, da upoznaju nacionalnu istoriju i kulturnu baštinu na maternjem jeziku, a doprinosi i očuvanju nacionalnog identiteta manjine. Domaćim i međunarodnim propisima utvrđeno je da je pravo na obrazovanje na maternjem jeziku zasnovano na izboru predstavnika nacionalne manjine. Stoga je pripadnicima nacionalne manjine neophodno omogućiti da svoje pravo izbora koriste, pa je škola dužna da ispita zainteresovanost učenika i učenica za pohađanje nastave na maternjem jeziku.

Anketa o jeziku na kojem učenici žele da slušaju nastavu u P. gimnaziji nije sprovedena podelom anketnih obrazaca Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Međutim, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je stava da škola nije obavezna da anketira učenike na način na koji je to preporučio savet nacionalne manjine, kao ni na obrascima koje je savet dostavio. Škola ima obavezu da utvrdi zainteresovanost učenika i učenica za pohađanje nastave na maternjem jeziku, ali je slobodna da izabere način na koji će ispitati ovu zainteresovanost. U konkretnom slučaju, prilikom upisa u prvi razred, učenici/ce su popunjavali obrazac PU – Prijava za upis u srednju školu, u kojem je sadržano pitanje „Na kom jeziku učenik želi da sluša nastavu”. To je dalo školi potrebne informacije o broju učenika/ca koji žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku, te ne postoji potreba da se sprovodi posebna anketa. Prema navodima iz izjašnjenja, pri upisu u prvi razred školske 2013/2014 godine, troje učenika/ca se izjasnilo da žele nastavu na bosanskom jeziku.

3.14. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti analizirala je navode direktora gimnazije da nastava na bosanskom jeziku nije organizovana jer se „nisu stekli zakonski uslovi”, s obzirom da se samo troje učenika/ca izjasnilo da žele nastavu na bosanskom jeziku. Odredbama Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju određeno je da je minimalan broj učenika za ostvarivanje nastave na jeziku i pismu nacionalne manjine 15 učenika, a u slučaju da je zainteresovano manje učenika od propisanog broja, moguće je organizovati nastavu uz saglasnost ministarstva. Dakle, ako je broj zainteresovanih učenika manji od 15, škola ima mogućnost da proceni da li će u konkretnom slučaju tražiti saglasnost ministarstva. To će zavisiti, pre svega od broja zainteresovanih učenika, ali i od drugih uslova, kao što su materijalni, pedagoški i organizacioni. S obzirom da se prilikom upisa samo troje učenika/ca izjasnilo za nastavu na bosanskom jeziku, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti smatra da je odluka škole da ne organizuje nastavu na bosanskom jeziku opravdana.

3.15. Potreba za propisivanjem minimalnog broja učenika kao uslov za formiranje odeljenja i ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina da pohađaju nastavu na maternjem jeziku, uslovljena je potrebom da sistem obrazovanja i vaspitanja svojom organizacijom i sadržajem obezbeđuje efikasnost i ekonomičnost organizacije sistema radi postizanje što boljeg učinka. Organizovanje odvojene nastave za troje učenika nesumnjivo predstavlja dodatne organizacione i materijalne troškove za obezbeđenje svih uslova potrebnih za odvijanje obrazovno-vaspitnog rada na bosanskom jeziku (posebna učionica, angažovanje dodatnog stručno kvalifikovanog nastavnog kadra, dodatna oprema i nastavna sredstva za ostvarivanje plana i programa obrazovanja i vaspitanja na bosanskom jeziku). Pri tome, treba imati u vidu da obrazovno-vaspitni rad sa troje dece ne bi obezbedio ostvarivanje punog intelektualnog i socijalnog razvoja deteta. U takvom slučaju, deca bi bila segregisana i izdvojena od svojih vršnjaka, a obrazovanje podrazumeva mnogo više od formalnog školovanja i obuhvata širok spektar životnih iskustava i proces učenja koji omogućava da deca kroz interakciju sa vršnjacima, individualno i kolektivno, razvijaju svoju ličnost, talente i sposobnosti. Imajući to u vidu, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je stava da postoji objektivno i razumno opravdanje da škola ne organizuje nastavu na bosanskom jeziku za troje učenika.

3.16. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti konstatuje da je, pored postojanja dobrog pravnog okvira i zakonom definisanih visokih standarda u zaštiti prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina, potrebno unaprediti položaj nacionalnih manjina, a da postoji potreba za većom doslednošću u primeni i poštovanju postojećeg pravnog okvira. Naime, pravo pripadnika nacionalne manjine na obrazovanje, u sklopu sa drugim manjinskim pravima, pomaže očuvanju nacionalnog identiteta i sprečavanju asimilacije pripadnika nacionalne manjine. Istovremeno, proces obrazovanja i vaspitanja nosi potencijal jačanja međusobnog poštovanja i razumevanja različitih zajednica unutar jednog društva. Pravo na očuvanje kolektivnog identiteta pomoću obrazovanja na jeziku manjine mora da bude uravnoteženo sa potrebom integrisanja i učešća u široj državnoj zajednici. Cilj obrazovanja i vaspitanja jeste, pored sticanje kvalitetnih znanja i sposobnosti neophodnih za lično ostvarenje i aktivan rad i život u zajednici, poštovanje ravnopravnosti, unapređivanje tolerancije i uvažavanje različitosti.

3.17. Na kraju, potrebno je skrenuti pažnju da je prilikom ankete o modelu nastave u obrazovnim ustanovama potrebno zatražiti mišljenje deteta, tj. učenika i učenica škole. Naime, u anketnom obrascu „Obrazac za anketiranje roditelja o modelu nastave u obrazovno vaspitnim ustanovama u Sandžaku u školskoj 2013/2014″, mogućnost da se izjasne imaju samo roditelji, a deca nije pružena mogućnost da iskažu svoje mišljenje. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da je međunarodnim i domaćim propisima utvrđeno pravo deteta da iskaže svoje mišljenje u stvarima koja se tiču deteta. U Opštem komentaru br. 12 Konvencije o pravima deteta, Komitet za prava deteta je preporučio državama ugovornicama da preduzmu radnje kako bi deci stvorile mogućnosti da izraze svoje mišljenje i da se ono pažljivo razmotri u svakom obrazovnom okruženju, uključujući i obrazovne programe, ali i izvan škole, na lokalnom i nacionalnom nivou o svim aspektima obrazovne politike, uključujući, između ostalog i školske programe, metode poučavanja i strukturu škola. Komitet ističe da se u odlukama o prelasku na sledeći nivo školovanja ili izboru predmeta mora obezbediti pravo dece da iskažu mišljenje. Zato su obrazovne ustanove, kao i nacionalni saveti u svom radu u oblasti obrazovanja i drugim oblastima koja se tiču dece, obavezni da poštuju pravo deteta da izrazi mišljenje i da ono bude pažljivo razmotreno.

3.18. Sagledavajući sve činjenice i okolnosti, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da P. gimnazija nije postupila diskriminatorno prema učenicima bošnjačke nacionalnosti na taj način što nije organizovala nastavu na bosanskom jeziku za troje učenika/ca prvog razreda.

4. MIŠLjENjE

Neorganizovanjem nastave na bosanskom jeziku u školskoj 2013/2014 godini za troje učenika/ca bošnjačke nacionalnosti, P. gimnazija nije prekršila odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.

Protiv ovog mišljenja nije dopuštena žalba niti bilo koje drugo pravno sredstvo, jer se njime ne odlučuje o pravima i obavezama pravnih subjekata.

 

POVERENICA ZA ZAŠTITU RAVNOPRAVNOSTI

dr Nevena Petrušić

 


microsoft-word-icon Pritužba Bošnjačkog nacionalnog vijeća protiv P. gimnazije zbog diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti u oblasti obrazovanja Preuzmi


Print Friendly, PDF & Email
back to top