del. br. 1007 datum: 20. 6. 2012.

Postupajući u okviru zakonom propisane nadležnosti da prima i razmatra pritužbe zbog povrede odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, daje mišljenja i preporuke i izriče zakonom utvrđene mere (član 33. stav 1. tačka 1. Zakona o zabrani diskriminacije „Sl. glasnik RS”, br. 22/2009) povodom pritužbe N. o. o. sa i. iz B, protiv Prvog osnovnog suda u Beogradu, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti donosi

MIŠLjENjE

Prvi osnovni sud u Beogradu odbio je da M. S, koji zbog oštećenja vida nije u mogućnosti da piše, overi pečat sa njegovim imenom i prezimenom ispisanim tehničkim slovima umesto njegovog svojeručnog potpisa, čime je izvršio diskriminaciju – povredu načela jednakih prava i obaveza na osnovu njegovog ličnog svojstva – invaliditeta, zabranjenu čl. 8. u vezi čl. 13, 15 i 26. Zakona o zabrani diskriminacije.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, saglasno čl. 33. stav 1. tačka 1. i čl. 39. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, daje Prvom osnovnom sudu u Beogradu

PREPORUKU

1. Prvi osnovni sud u Beogradu preduzeće sve neophodne mere, u skladu sa svojim ovlašćenjima , kako bi M. S. i svim drugim osobama sa invaliditetom koje, zbog nemogućnosti da pišu, koriste pečat sa imenom i prezimenom ispisanim tehničkim slovima („faksimil”), omogućio nesmetano overavanje faksimila umesto svojeručnog potpisa.

2. Prvi osnovni sud u Beogradu obavestiće Poverenicu za zaštitu ravnopravnosti o merama koje će sprovesti u cilju postupanja po preporuci, u roku od 30 dana od dana prijema mišljenja i preporuke.

O b r a z l o ž e nj e

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti primila je 20. marta 2012. godine pritužbu N. o. o. sa i., podnetu u ime i uz saglasnost M. S, protiv Prvog osnovnog suda u Beogradu. U pritužbi se navodi da zaposleni u odeljenju overe Prvog osnovnog suda u Beogradu (sudska zgrada u Ustaničkoj br. 14) nisu dozvolili da M. S, koji je osoba sa oštećenjem vida (slepa osoba), prilikom overe dokumenata 31. januara 2012. godine, umesto svojeručnog potpisa upotrebi faksimil, koji uvek koristi u pravnom prometu u Srbiji. Navedeno je da su zaposleni u sudu zahtevali da se M. S. potpiše stavljanjem otiska prsta na dokument, izjednačavajući ga sa nepismenim licima, iako je obrazovana osoba sa uredno overenim faksimilom. Podnosilac pritužbe smatra da je ovakvim postupanjem Prvog osnovnog suda u Beogradu povređeno dostojanstvo M. S, njegovo pravo na jednak pristup sudovima, a kako se diskriminacija dogodila u postupku pred organom javne vlasti, da se u konkretnom slučaju radi o težem obliku diskriminacije. Uz pritužbu je dostavljena pisana saglasnost M. S.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti sprovela je postupak u cilju utvrđivanja pravno relevantnih činjenica i okolnosti u skladu sa čl. 35. stav 4. i 37. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, pa je od Prvog osnovnog suda u Beogradu zatraženo izjašnjenje o osnovanosti i navodima pritužbe, kao i o razlozima zbog kojih M. S. nije dozvoljeno da u postupku overe pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu koristi faksimil umesto svojeručnog potpisa.

U izjašnjenju Prvog osnovnog suda u Beogradu, zamenice v. f. predsednika suda V. L, VI Su. br. 60– 560/2012 od 19. aprila 2012. godine, navedeno je sledeće:

• da je Zakonom o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa propisan način overe potpisa osoba koje imaju oštećenje vida;
• da je čl. 6. st. 1 navedenog zakona propisano da kada se overava potpis slepih ili potpis ili otisak prsta lica koja ne znaju čitati, mora se podnosiocu pročitati isprava na kojoj se overava potpis ili otisak prsta, nakon čega to lice potpisuje ispravu, ili stavlja rukoznak;
• da su službenici overe ovog suda postupali u skladu sa citiranom odredbom, a u vezi sa čl. 4. istog zakona, i da je to razlog zbog kojeg M. S. nije dozvoljeno da prilikom overe svog potpisa koristi faksimil, budući da se isključivo overava samo potpis, ili otisak prsta, a ne pečat sa ugraviranim potpisom.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti analizirala je sve navode sadržane u pritužbi i izjašnjenju, propise kojima je regulisan način overe potpisa, rukopisa i prepisa, kao i relevantne propise u oblasti zaštite od diskriminacije.

Iz navoda pritužbe i navoda izjašnjenja, utvrđeno je da M. S. nije omogućeno da 31. januara 2012. godine overi svoj potpis pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu, (sudska zgrada u Ustaničkoj br. 14), jer za potpisivanje koristi pečat sa imenom i prezimenom ispisanim tehničkim slovima (u daljem tekstu: faksimil), budući da zbog oštećenja vida ne može da se svojeručno potpiše. Takođe je utvrđeno da je od M. S. zahtevano da stavi otisak prsta na dokument, umesto svojeručnog potpisa.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti najpre konstatuje da je Republika Srbija 29. maja 2009. godine ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom čiji je cilj da se unapredi, zaštiti i osigura puno i jednako uživanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda svim osobama sa invaliditetom i unapredi poštovanje njihovog urođenog dostojanstva . Odredbom čl. 2. propisano je da diskriminacija po osnovu invaliditeta znači svako neopravdano pravljenje razlike, isključivanje ili ograničavanje po osnovu invalidnosti čiji cilj ili posledica jeste ograničavanje ili poništavanje priznanja uživanja ili sprovođenja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda u oblastima politike, ekonomije, socijalnih, kulturnih, građanskih prava i bilo kojoj drugoj oblasti. Ratifikacijom ove Konvencije, Srbija se obavezala da obezbedi i unapredi puno ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom, kao i da preduzme sve odgovarajuće mere, uključujući i zakonodavstvo, u cilju menjanja ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju prema osobama sa invaliditetom .

Ustav Republike Srbije propisuje da je zabranjena diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta .

Ustavna zabrana diskriminacije bliže je razrađena Zakonom o zabrani diskriminacije, kojim je u čl. 4. propisano načelo jednakosti tako što je regulisano da su svi jednaki i uživaju jednak položaj i jednaku pravnu zaštitu, bez obzira na lična svojstva, te da je svako dužan da poštuje načelo jednakosti, odnosno zabranu diskriminacije. Odredbom čl. 8. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da do povrede načela jednakih prava i obaveza dolazi ako se licu ili grupi lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva, neopravdano uskraćuju prava i slobode ili nameću obaveze koje se u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju ili ne nameću drugom licu ili grupi lica, ako su cilj ili posledica preduzetih mera neopravdani, kao i ako ne postoji srazmera između preduzetih mera i cilja koji se ovim merama ostvaruje.

Odredbama čl. 5-14. Zakona o zabrani diskriminacije definisani su različiti oblici diskriminatornog postupanja. U čl. 15. propisano da svako ima pravo na jednak pristup i jednaku zaštitu svojih prava pred sudovima i organima javne vlasti, dok je u čl. 26. st. 1. ovog zakona propisano da diskriminacija osoba sa invaliditetom postoji ako se postupa protivno načelu poštovanja jednakih prava i sloboda osoba sa invaliditetom u političkom, ekonomskom, kulturnom i drugom aspektu javnog, profesionalnog, privatnog i porodičnog života.

Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom zasniva se na načelima zabrane diskriminacije osoba sa invaliditetom, poštovanju ljudskih prava i dostojanstva osoba sa invaliditetom, uključenosti osoba sa invaliditetom u sve oblasti društvenog života na ravnopravnoj osnovi, uključenosti osoba sa invaliditetom u sve procese odlučivanja o njihovim pravima i obavezama i jednakosti prava i obaveza. Prema odredbi čl. 11. organ javne vlasti ne sme svojom radnjom ili propuštanjem vršiti diskriminaciju osoba sa invaliditetom. Diskriminacija osoba sa invaliditetom od organa javne vlasti obuhvata, između ostalog, vođenje postupka ostvarivanja prava osoba sa invaliditetom, koji faktički onemogućava ili znatno otežava ostvarivanje tog prava.

U svom izjašnjenju Prvi osnovni sud navodi, pozivajući se na čl. 6. stav 1. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, kojim je regulisano overavanje potpisa slepih i potpis ili otisak prsta lica koja ne znaju da čitaju, kao i na čl. 4. koji reguliše dokazivanje autentičnosti potpisa, da M, S. „apsolutno nije moglo biti dozvoljeno da prilikom overe svog potpisa koristi faksimil.”

Prilikom zauzimanja stava u ovom predmetu, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti cenila je ove navode iz izjašnjenja, imajući u vidu da je overavanje potpisa regulisano Zakonom o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa , a način overavanja bliže regulisan Uputstvom o obliku i načinu vođenja upisnika i o načinu overavanja potpisa, rukopisa i prepisa, pri čemu u pogledu korišćenja faksimila prilikom overe potpisa ne postoje posebni zakonski propisi.

Imajući u vidu okolnosti slučaja, za njegovo razmatranje relevantni su zakonski propisi kojima se zabranjuje povreda načela jednakih prava i obaveza. Povreda ovog načela regulisana je u čl. 8. Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u čl. 7. Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, koji propisuje da povreda načela jednakih prava i obaveza postoji ako se diskriminisanom isključivo ili uglavnom zbog njegove invalidnosti neopravdano uskraćuju prava i slobode, odnosno nameću obaveze koje se u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju ili ne nameću drugom licu ili grupi, ako su cilj ili posledica preduzetih mera neopravdani i ako ne postoji srazmera između preduzetih mera i cilja koji se ovim merama ostvaruje.

Da bi se ispitalo da li je ovakvim postupanjem Prvog osnovnog suda u Beogradu povređeno načelo jednakih prava i obaveza, potrebno je razmotriti da li postoji objektivno i razumno opravdanje da se osobama sa invaliditetom koje ne mogu da se potpišu bez upotrebe faksimila, odbije korišćenje faksimila, odnosno:

– da li su cilj ili posledica preduzete mere opravdani,
– da li postoji srazmera između preduzetih mera i ciljeva koji se tom merom ostvaruje.

Naime, nesporno je da propisima nije izričito regulisana mogućnost i način overe faksimila licima koja nisu u stanju da se potpišu. Evidentno je, međutim, da zakonske norme, ako se ciljno tumače, ne zabranjuju korišćenje faksimila i pružaju mogućnost overe potpisa koji ima alternativni oblik, uključujući i faksimil.

Analiza Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, kao i Uputstva o obliku i načinu vođenja upisnika i o načinu overavanja potpisa, rukopisa i prepisa pokazuje da postupanje Prvog osnovnog suda u Beogradu u ovom slučaju nema objektivno opravdanje, odnosno da dovodi do neopravdanih posledica za pojedine osobe sa invaliditetom.

Prema odredbi čl. 4. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, za dokazivanje autentičnosti potpisa propisana su dva ravnopravna metoda: a) mogućnost da osoba koja potpisuje, svojeručno potpiše izjavu pred službenim licem, ili b) mogućnost da kao svoj, prizna potpis koji se već nalazi na ispravi. Prema odredbi čl. 6. ovog Zakona, kada se overava potpis slepih ili potpis ili otisak prsta lica koja ne znaju čitati, mora se podnosiocu pročitati isprava na kojoj se overava potpis ili otisak prsta, a kada se overava potpis ili otisak prsta gluvih koji ne znaju čitati, podnosiocu se mora pomoću tumača pročitati isprava na kojoj se overava potpis ili otisak prsta. Članom 8. zakona propisano je da pre overavanja potpisa, otiska prsta ili rukopisa službeno lice utvrđuje identitet podnosioca, i to uvidom u legitimaciju izdatu od nadležnog organa ili svedočenjem dva punoletna ili verodostojna svedoka koje službeno lice lično poznaje, odnosno čiji identitet utvrdi uvidom u njihove legitimacije, dok se u potvrdi o overi navodi na koji način je službeno lice utvrdilo identitet podnosioca zahteva.

Da bi se ispitalo da li je postupanjem Prvog osnovnog suda u Beogradu povređeno načelo jednakih prava i obaveza, potrebno je razmotriti šta je cilj overavanja potpisa. Saglasno čl. 1. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, overavanjem potpisa potvrđuje se njegova autentičnost, tj. potvrđuje se da overeni potpis stvarno potiče od lica čiji je potpis overen. Ta činjenica dokazuje se time što osoba koja overava potpis potpisuje ispravu pred službenim licem koje potpis overava, ili priznaje kao svoj potpis koji se već nalazi na ispravi, a službeno lice utvrđuje identitet osobe čiji se potpis overava. Povezivanjem identiteta određene osobe sa određenim potpisom, u skladu sa odredbama o overavanju potpisa, potvrđuje se autentičnost potpisa.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da se autentičnost otiska faksimila može potvrditi tako što osoba pred službenim licem priznaje kao svoj otisak faksimila koji se već nalazi na ispravi, a službeno lice utvrđuje identitet osobe koja je takvu izjavu dala. Prema tome, može se zaključiti da je autentičnost potpisa potvrđena u slučaju kada osoba koja ne može da se potpiše, na ispravu stavi otisak faksimila umesto svojeručnog potpisa, i koja neposredno pred službenim licem overe izjavi da je potpis koji se već nalazi na ispravi njen, a svoj identitet potvrdi legitimacijom. S tim u vezi, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da su neprihvatljivi navodi Prvog osnovnog suda u Beogradu da M. S. „apsolutno nije moglo biti dozvoljeno da prilikom overe svog potpisa koristi faksimil.” Uostalom, to potvrđuje i činjenica iz premeta koji je pred Poverenikom za zaštitu ravnopravnosti vođen pod br. 280/2011, odnosno, Prvi osnovni sud u Beogradu, postupajući po zahtevu stranke N. S. iz Beograda, 10. maja 2011. godine overio je faksimil N. S, koji je osoba sa invaliditetom i ne može da se potpiše.

Poverenica ukazuje i na činjenicu da je postupak overe potpisa, rukopisa i prepisa pred nadležnim organom detaljno regulisan Uputstvom o obliku i načinu vođenja upisnika i o načinu overavanja potpisa, rukopisa i prepisa. Naime, ovim uputstvom propisana je mogućnost pružanja usluga overe osobama sa invaliditetom koje nisu u stanju da se potpišu. Službeno lice koje sprovodi postupak overe dužno je da podatke koji su od značaja za overavanje unese u upisnik za overavanje , odnosno u kolone koje su deo ovog upisnika . Tačkom 6. Uputstva o obliku i načinu overavanja potpisa, rukopisa i prepisa propisana je obaveza i način unošenja zabeleške službenog lica, ukoliko se „umesto potpisa ili rukopisa overava izjava lica koje nema obe ruke, koje ne zna čitati ili koje je slepo, u kolonu 7 se stavlja jedna od zabeleški : „nema obe ruke”, ne zna čitati”, slep”. Takođe, u kolonu 7 upisuju se i druge okolnosti vezane za overu koje treba istaći radi daljeg razrešenja, što ostavlja prostor službenom licu da unese zabeleške koje se odnose na invaliditet osobe kojoj pruža uslugu, kao i specifičnost pružene usluge (npr. „ne može da koristi ruke, overen faksimil” i sl.).

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti dodatno ukazuje da je tačkom 12. Uputstva o obliku i načinu overavanja potpisa, rukopisa i prepisa propisano da potvrda o overi potpisa, odnosno rukopisa glasi: „Potvrđuje se da je (ime i prezime, mesto stanovanja, ulica i kućni broj) svojeručno potpisao ovu ispravu ili „priznao za svoj potpis na ovoj ispravi.” Takođe, tačka 9. navedenog uputstva propisuje da lice koje ne zna pisati na ispravi stavlja otisak prsta, a uređen je i način otiskivanja, dok je prema tački 11. uputstva propisano da se kao potpis može staviti puno ime i prezime ili paraf i drugi rukoznak. Saglasno navedenom, kada lice u postupku overe pred sudom izjavi da je otisak faksimila na ispravi njegov, ne postoji razuman i opravdan razlog da sud u konkretnom slučaju odbije overu sa potvrdom „priznao za svoj potpis na ovoj ispravi”. Naprotiv, ciljno tumačenje relevantnih propisa iz ove oblasti kao što je već rečeno, omogućava priznanje potpisa kao svog, što podrazumeva i priznanje otiska faksimila kao svog, u situaciji kada osoba, zbog svog invaliditeta, nije u stanju da se svojeručno potpiše.

Imajući u vidu navode iz pritužbe i izjašnjenja, kao i zakonske propise, Poverenica je mišljenja da u ovom slučaju M. S, koji koristi faksimil jer nije u mogućnosti da se svojeručno potpiše, nije imao jednak tretman pred sudom prilikom overe potpisa, u odnosu na ona lica koja su u mogućnosti da se svojeručno potpišu i da na taj način priznaju autentičnost potpisa. Pored toga, u pogledu zahteva službenih lica overe Prvog osnovnog suda u Beogradu da M. S. stavi otisak prsta na ispravu jer ne može svojeručno da se potpiše, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je stava da je ovakvim postupanjem M. S. neopravdano nametnuta ova obaveza. Naime, imajući u vidu da je M. S. mogao lično pred sudom da izjavi da je otisak faksimila koji se već nalazi na ispravi njegov, zahtevanjem da M. S. stavi otisak prsta na ispravu povređeno je načelo jednakih prava i obaveza, jer ova obaveza se ne nameće licima koja mogu da se potpišu, a koja pred sudom izjavljuju da svojeručni potpis koji se već nalazi na ispravi, priznaju kao svoj.

Treba imati u vidu činjenicu da odbijanje overavanja faksimila M. S, kao i drugim osobama sa invaliditetom koje ne mogu da pišu, dovodi do neopravdanih posledica za osobe koje nemaju drugi način da se potpišu osim upotrebom faksimila. Ovakva praksa u potpunosti onemogućava osobe sa invaliditetom koje ne mogu da se potpišu, da ostvare sva ona prava koja su uslovljena overom potpisa. Imajući to u vidu, evidentno je da ne postoji srazmera između cilja i posledica, odnosno, da su nesrazmerno velike štetne posledice koje izaziva odbijanje overavanja otiska faksimila kao potpisa osoba koje na mogu da se potpišu.

S obzirom da nijednim zakonom nije zabranjena upotreba i overa faksimila, a imajući u vidu citirane odredbe propisa kojima je regulisana overa potpisa, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da je neophodno omogućiti osobama sa invaliditetom koje ne mogu da se potpišu, da overe otisak faksimila kao svoj potpis pred nadležnim organom.

Što se tiče eventualne sumnje u autentičnost faksimila, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da se može primeniti analogija. Naime, službeno lice koje radi na poslovima overe potpuno i nesumnjivo utvrđuje autentičnost svojeručnog potpisa jednostavnim priznanjem podnosioca prijave da je potpis na ispravi njegov, imajući u vidu čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa. Zbog toga nema razumnog opravdanja da to isto ne učini i kada je u pitanju otisak faksimila, koji osoba priznaje kao svoj. Službeno lice koje sprovodi postupak overe, uz odgovarajuću zabelešku o specifičnosti ovakve overe, time u potpunosti izvršava povereni zadatak, s obzirom da zakon u celosti izjednačava svojeručni potpis i priznanje potpisa. Takođe, treba imati u vidu da se identitet osobe koja priznaje otisak svog faksimila, odnosno potpisa, utvrđuje na isti način kao i osobe koja stavlja svojeručni potpis ili rukoznak, što onemogućava zloupotrebe i u svakom smislu, u pravima i obavezama, izjednačava osobe koje se potpisuju faksimilom, sa osobama koje se potpisuju svojeručno.

Imajući sve ovo u vidu, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da je Prvi osnovni sud u Beogradu, odbijanjem da overi faksimil umesto svojeručnog potpisa, nejednako tretirao osobe sa invaliditetom koje ne mogu da se svojeručno potpišu, u odnosu na osobe koje su u stanju da na ispravu stave svojeručni potpis, čime je izvršio diskriminaciju –povredu načela jednakih prava i obaveza. Zbog toga je Prvi osnovni sud u Beogradu u obavezi da omogući nesmetano overavanje faksimila licima koja ne mogu da se svojeručno potpišu.

Ceneći utvrđene činjenice i pravne propise, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, saglasno čl. 33. st. 1. t. 9. Zakona o zabrani diskriminacije dala je mišljenje i uputila preporuku Prvom osnovnom sudu u Beogradu radi preduzimanje odgovarajućih radnji u cilju otklanjanja posledica diskriminatornog postupanja.

Saglasno čl. 40. Zakona o zabrani diskriminacije, ako Prvi osnovni sud u Beogradu ne postupi po preporuci u roku od 30 dana, biće doneto rešenje o izricanju mere opomene, protiv kojeg nije dopuštena žalba, a za slučaj da ovo rešenje ne sprovede, Poverenica će o tome obavestiti javnost preko sredstva javnog informisanja i na drugi pogodan način.

POVERENICA ZA ZAŠTITU RAVNOPRAVNOSTI

dr Nevena Petrušić

Pritužba N. o. o. s. i. protiv Prvog osnovnog suda u Beogradu zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta u postupku pred organima javne vlasti