br. 07-00-101/2014-02 datum: 27. 5. 2014.

MIŠLjENjE

Mišljenje je doneto u postupku povodom pritužbe koju je podnelo Bošnjačko nacionalno vijeće protiv Osnovne škole „D. o.” D. b. u P. U pritužbi je navedeno da učenicima bošnjačke nacionalnosti nije data mogućnost da se izjasne da li žele da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku i da svi pohađaju nastavu na srpskom jeziku. U izjašnjenju direktora OŠ „D. o.” D. b. u P. navedeno je, između ostalog, da u školi nema učenika/ca bošnjačke nacionalnosti, da je u pitanju mala seoska škola koja se „bori za opstanak”, da se Bošnjačko nacionalno vijeće nikada nije obratilo školi za potrebne informacije, kao i da se nastava u školi izvodi na srpskom jeziku, u skladu sa nastavnim planom i programom koje propisuje nadležno ministarstvo. U toku postupka je utvrđeno da je škola propustila da anketirala učenike/ce da li žele da pohađaju nastavu na bosanskom jeziku. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti dala je mišljenje da je OŠ „D. o.” D. b. u P., propuštanjem da anketira učenike i učenice škole o jeziku na kojem žele da pohađaju nastavu, izvršila akt diskriminacije učenika bošnjačke nacionalne manjine. Osnovnoj školi „D. o.” D. b. u P. i direktoru N. T. preporučeno je da sprovedu anketu za školsku 2014/2015, kako bi se utvrdilo da li postoji potreban broj dece zainteresovanih da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku, kao i da preduzmu sve neophodne mere kako bi se organizovala nastava na bosanskom jeziku, ukoliko rezultati ankete pokažu da postoji potreban broj učenika/ca koji su zainteresovani da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku.

1. TOK POSTUPKA

1.1. Poverenici za zaštitu ravnopravnosti pritužbom se 14. marta 2014. godine obratilo Bošnjačko nacionalno vijeće protiv OŠ „D. o.” D. b. u P. U pritužbi je navedeno da učenicima bošnjačke nacionalnosti nije data mogućnost da se izjasne da li žele da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku i da sada svi pohađaju nastavu na srpskom jeziku.

1.2. Bošnjačko nacionalno vijeće je u pritužbi navelo:

– da nacionalna pripadnost učenika bošnjačke nacionalnosti predstavlja osnov diskriminacije, jer je za učenike srpske nacionalnosti organizovana nastava na srpskom jeziku u istim obrazovno-vaspitnim ustanovama, u skladu sa zakonom;
– da ne postoji nikakvo razumno opravdanje zasnovano na zakonu da se ne organizuje nastava na bosanskom jeziku za učenike bošnjačke nacionalnosti, jer organizovanje odeljenja za nastavu na bosanskom jeziku ne iziskuje dodatne materijalne troškove, niti proširenje prostornih i kadrovskih kapaciteta obrazovno-vaspitnih ustanova, što je dokazano praksom osnovnih i srednjih škola u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu, koje su od 2. septembra 2013. godine organizovale nastavu na bosanskom jeziku za sve učenike čiji su se roditelji izjasnili za takav model nastave;
– da je Bošnjačko nacionalno vijeće sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja preduzelo niz mera u periodu od kraja 2009. godine do avgusta 2013. godine, kako bi u školskoj 2013/2014 godini u Novom Pazaru, Tutinu, Prijepolju i Sjenici otpočela nastava na bosanskom jeziku;
– da su u navedenim mestima od 1. aprila do kraja avgusta 2013. godine, obrazovno-vaspitne ustanove sprovele anketu na kojoj su se roditelji učenika izjasnili o jeziku nastave;
– da je pripremna nastava na bosanskom jeziku održana u obrazovno-vaspitnim ustanovama u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici u periodu od 21. februara do 7. juna 2013. godine;
– da je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja donelo odgovarajuće dopune pravilnika za nastavu na bosanskom jeziku za osnovne škole i odobrilo udžbenike za nastavu na bosanskom jeziku u I i V razredu osnovne škole;
– da je ministarstvo odobrilo većinu udžbenika za osnovne i srednje škole koje je štampala izdavačka kuća „Klett”, kao i uvoz udžbenika iz Bosne i Hercegovine;
– da u OŠ „D. o.” D. b. u P. nije data mogućnost roditeljima i učenicima bošnjačke nacionalnosti da se izjasne o tome da li žele da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku;
– da učenici bošnjačke nacionalnosti pohađaju nastavu na srpskom jeziku.

1.3. U prilogu pritužbe dostavljena je sledeća dokumentacija: spisak obrazovno-vaspitnih ustanova protiv kojih je Bošnjačko nacionalno vijeće podnelo pritužbe Povereniku za zaštitu ravnopravnosti; tabelarni prikaz rezultata anketiranja roditelja o modelu nastave u školskoj 2013/2014 godini u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju; obrazac za anketiranje roditelja o modelu nastave u obrazovano-vaspitnim ustanovama u Sandžaku u školskoj 2013/2014 godini; Program pripremne nastave na bosanskom jeziku za srednje stručne škole u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu i Prijepolju (opis programa) broj R. br. 856-04B/2013 Bošnjačkog nacionalnog vijeća od 18. septembra 2013. godine i dopis Osnovnoj školi „D. o.” D. b. u P. broj R. br. 550-04b/2013 od 3. jula 2013. godine.

1.4. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti sprovela je postupak u cilju utvrđivanja pravno relevantnih činjenica i okolnosti, a u skladu sa čl. 35. st. 4. i čl. 37. st. 2. Zakona o zabrani diskriminacije , pa je u toku postupka pribavljeno izjašnjenje OŠ „D. o.” D. b. u P.

1.5. U izjašnjenju N. T, direktora OŠ „D. o.” u P, između ostalog, navedeno je:

– da u opštini Prijepolje „od davnina žive, pored građana srpske nacionalnosti i građani muslimanske/bošnjačke i drugih nacionalnosti, u potpunoj ravnopravnosti, slozi i uzajamnoj solidarnosti”;
– da se nastava u OŠ „D. o.” D. b. u P. izvodi na srpskom jeziku, u skladu sa nastavnim planom i programom koje propisuje Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i u skladu sa propisima koji regulišu oblast obrazovanja. Škola postupa po nalozima i preporukama nadležnog ministarstva sa kojim se konsultuje oko svih spornih situacija i pitanja;
– da je pritužba Bošnjačkog nacionalnog vijeća potpuno neosnovana i da sadrži pogrešne informacije jer: 1) u školi nema učenika bošnjačke nacionalnosti, 2) u pitanju je seoska škola udaljena 30 km od grada i „borimo se za opstanak” i 3) čelnici Bošnjačkog nacionalnog vijeća nisu dolazili u školu kako bi dobili potrebne informacije, „kao što su išli po ostalim školama”;
– da u školi i lokalnoj sredini nije bilo diskriminacije i da su se na tim prostorima oduvek poštovali zakoni i običaji.

2. ČINjENIČNO STANjE

2.1. Nesporno je da u OŠ „D. o.” D. b. u P. u toku školske 2013/2014 godine nije izvršeno anketiranje učenika na kojem jeziku žele da slušaju nastavu, kao i da nije organizovana nastava na bosanskom jeziku.

2.2. Uvidom u dopis Bošnjačkog nacionalnog vijeća broj R. br. 550-04b/2013 od 3. jula 2013. godine utvrđeno je da se Bošnjačko nacionalno vijeće obratilo OŠ „D. o.” D. b. u P. i napomenulo da je škola obavezna da prilikom usvajanja školskog programa, uvrsti Bosanski jezik i književnost kao obavezni predmet i propiše da se obrazovno-vaspitni rad u školi ostvaruje i na bosanskom jeziku i latiničnom pismu.

3. MOTIVI I RAZLOZI ZA DONOŠENjE MIŠLjENjA

3.1. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, prilikom odlučivanja u ovom predmetu, imala je u vidu navode iz pritužbe, izjašnjenje i antidiskriminacione i druge domaće i međunarodne propise.

Pravni okvir

3.2. Poverenik za zaštitu ravnopravnosti je samostalan, nezavisan i specijalizovan državni organ ustanovljen Zakonom o zabrani diskriminacije sa zadatkom da radi na suzbijanju svih oblika i vidova diskriminacije i ostvarivanju ravnopravnosti u društvenim odnosima. Nadležnost Poverenika za zaštitu ravnopravnosti široko je određena, u skladu sa međunarodnim standardima, kako bi se omogućilo da delotvorno i efikasno ostvaruje svoju ulogu. Jedna od osnovnih nadležnosti Poverenika jeste da prima i razmatra pritužbe zbog diskriminacije, daje mišljenja i preporuke u konkretnim slučajevima diskriminacije i izriče zakonom utvrđene mere. Pored toga, Poverenik je ovlašćen da predlaže postupak mirenja, kao i da pokreće sudske postupke za zaštitu od diskriminacije i podnosi prekršajne prijave zbog akata diskriminacije propisanih antidiskriminacionim propisima. Poverenik je, takođe, ovlašćen da upozorava javnost na najčešće, tipične i teške slučajeve diskriminacije i da organima javne vlasti preporučuje mere za ostvarivanje ravnopravnosti.

3.3. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da je međunarodnim i domaćim propisima određeno da je Republika Srbija u obavezi da pripadnicima nacionalnih manjina omogući obrazovanje i vaspitanje na svom jeziku ili dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne istorije i kulture.

3.4. Potvrđivanjem Okvirne konvencije Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina Republika Srbija se obavezala da stvara potrebne uslove kako bi pripadnici nacionalnih manjina očuvali i razvijali svoju kulturu i sačuvali neophodne elemente svog identiteta, naime, religiju, jezik, tradicije i kulturno nasleđe (čl. 5), kao i da preduzme mere u oblasti obrazovanja i istraživanja kako bi se negovala kultura, jezik i vera nacionalnih manjina i većine (čl. 12).

3.5. Ustav Republike Srbije zabranjuje svaku diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političnog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti, psihičkog ili fizičkog invaliditeta. Dalje, Ustav Republike Srbije garantuje pripadnicima nacionalnih manjina, pored ostalog i pravo na školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama i ustanovama autonomnih pokrajina.

3.6. Ustavna zabrana diskriminacije bliže je razrađena Zakonom o zabrani diskriminacije, tako što je diskriminacija definisana kao svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe kao i članove njihovih porodica, ili njima bliska lica, na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na rasi, boji kože, precima, državljanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom poreklu, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, imovnom stanju, rođenju, genetskim osobenostima, zdravstvenom stanju, invaliditetu, bračnom i porodičnom statusu, osuđivanosti, starosnom dobu, izgledu i članstvu u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama i drugim stvarnim, odnosno pretpostavljenim ličnim svojstvima. Odredbama čl. 4. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da su svi jednaki i uživaju jednak položaj i jednaku pravnu zaštitu, bez obzira na lična svojstva, te da je svako dužan da poštuje načelo jednakosti, odnosno, zabranu diskriminacije. Neposredna diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva u istoj ili sličnoj situaciji, bilo kojim aktom, radnjom ili propuštanjem, stavljaju ili su stavljeni u nepovoljniji položaj, ili bi mogli biti stavljeni u nepovoljniji položaj, a posredna diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva stavlja u nepovoljniji položaj aktom, radnjom ili propuštanjem koje je prividno zasnovano na načelu jednakosti i zabrani diskriminacije, osim ako je to opravdano zakonitim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primerena i nužna.

3.7. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja zabranjena je diskriminacija, odnosno, aktivnosti kojima se ugrožavaju, omalovažavaju, diskriminišu ili izdvajaju lica, odnosno grupe lica, po osnovu: rasne, nacionalne, etničke, jezičke, verske ili polne pripadnosti, fizičkih i psihičkih svojstava, smetnji u razvoju i invaliditeta, zdravstvenog stanja, uzrasta, socijalnog i kulturnog porekla, imovnog stanja, odnosno političkog opredeljenja i podsticanje ili nesprečavanje takvih aktivnosti, kao i po drugim osnovima utvrđenim zakonom kojim se propisuje zabrana diskriminacije. Ovaj zakon propisuje da je diskriminacija lica ili grupe lica svako neposredno ili posredno, na otvoren ili prikriven način, isključivanje ili ograničavanje prava i sloboda, nejednako postupanje ili propuštanje činjenja, odnosno neopravdano pravljenje razlika povlađivanjem ili davanjem prvenstva, dok ne smatra diskriminacijom posebne mere koje su uvedene radi postizanja pune ravnopravnosti, zaštite i napretka lica, odnosno grupe lica koja se nalaze u nejednakom položaju.

3.8. Istim zakonom je propisano da se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, da se za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na maternjem jeziku i izuzetno može da se ostvaruje i dvojezično ili na srpskom jeziku, u skladu sa posebnim zakonom . Dalje, odredbama člana 76. propisano je da se osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje, specijalističko i majstorsko obrazovanje i drugi oblici stručnog obrazovanja ostvaruju na osnovu školskog programa, koji se donosi na osnovu nastavnog plana i programa, odnosno programa određenih oblika stručnog obrazovanja, a da školski program, između ostalog, sadrži i jezik na kome se ostvaruje program, kao i da školski program donosi školski odbor, po pravilu, svake četvrte godine, u skladu sa nastavnim planom i programom.

3.9. Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju propisano je da se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, a da se za pripadnike nacionalne manjine ostvaruje i na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično, ako se prilikom upisa u prvi razred za to opredeli najmanje 15 učenika. Dalje, propisano je da škola može da ostvaruje obrazovno-vaspitni rad na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno dvojezično i za manje od 15 učenika upisanih u prvi razred, uz saglasnost ministarstva nadležnog za poslove obrazovanja, koje daje saglasnost po pribavljenom mišljenju odgovarajućeg nacionalnog saveta nacionalne manjine. Takođe, kada se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, za učenike pripadnike nacionalne manjine, organizuje se nastava jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne kulture.

3.10. Odredbama Zakona o o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisano je da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom jeziku u institucijama predškolskog, osnovnog i srednjeg vaspitanja i obrazovanja, da je država dužna da stvori uslove za organizovanje obrazovanja na jeziku nacionalne manjine, a da je, dok ih ne obezbedi, dužna da obezbedi dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne istorije i kulture pripadnika nacionalne manjine. Dalje je propisano da se za ostvarivanje ovog prava može propisati određeni minimalni broj učenika, s tim da taj broj može biti manji od minimalnog broja učenika koji je zakonom propisan za obezbeđenje odgovarajućih oblika nastave i obrazovanja.

3.11. Stručnim uputstvom o formiranju odeljenja i načinu finansiranja u osnovnim i srednjim školama za školsku 2013/2014 godinu bliže je uređen način formiranja odeljenja i propisano je da se za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno, dvojezično, ako se prilikom upisa u prvi razred za to opredeli najmanje 15 učenika, a da škola može da ostvaruje obrazovno-vaspitni rad na jeziku i pismu nacionalne manjine, odnosno, dvojezično i za manje od 15 učenika, uz saglasnost ministarstva nadležnog za obrazovanje.

Analiza navoda pritužbe i izjašnjenja sa aspekta antidiskriminacionih propisa

3.12. Imajući u vidu predmet ove pritužbe, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li je OŠ „D. o.” D. b. u P. izvršila akt diskriminacije učenika i učenica bošnjačke nacionalnosti propuštanjem da im omogući da se izjasne da li žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku.

3.13. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti cenila je navode iz izjašnjenja da učenici škole nisu anketirani na kom jeziku žele da slušaju nastavu jer „u školi nema učenika bošnjačke nacionalnosti”. Poverenica izražava zabrinutost zbog ovakvih navoda direktora škole, koji su paušalni i neutemeljeni, a ujedno i kontradiktorni ostalim navodima iz izjašnjenja. Naime, u istom izjašnjenju je navedeno da u opštini Prijepolje od „davnina žive” i „građani muslimanske/bošnjačke i drugih nacionalnosti”, što je dovoljno za pretpostavku da u školi ima učenika i učenica bošnjačke nacionalne pripadnosti. Pri tome, treba imati u vidu da je nacionalna pripadnost lično svojstvo o kojem učenici škole nisu dužni da se izjašnjavaju prilikom upisa u školu, te škola ne može pouzdano raspolagati podatkom da nema učenika/ca bošnjačke nacionalne pripadnosti. Iz svega navedenog može se konstatovati da se propuštanje škole da anketira učenike/ce prvog i petog razreda da li žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku, ne može zasnivati na paušalnom tvrđenju da u školi nema učenika bošnjačke nacionalnosti.

3.14. Iako je u izjašnjenju navedeno da se Bošnjačko nacionalno vijeće nije obraćalo školi, uz pritužbu je dostavljen dopis od 3. jula 2013. godine, kojim se Bošnjačko nacionalno vijeće obratilo školi i ukazalo da je škola obavezna da školskim programom odredi jezik odvijanja nastave. U skladu sa nastavnim planom i programom koji propisuje nadležno ministarstvo, školski odbor je ovlašćen da donese školski program, koji, između ostalog sadrži i jezik na kojem se program ostvaruje. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti smatra da je obraćanje saveta nacionalne manjine dovoljan pokazatelj da postoji interesovanje i želja da se nastava sluša na bosankom jeziku. Anketiranje učenika i učenica škole ne bi, samo po sebi, značilo da bi se ispunili propisani uslovi za organizovanje nastave na jeziku nacionalne manjine, ali s obzirom da se škola nalazi u višenacionalnoj sredini, Poverenica je stava da je škola bila dužna da ispita zainteresovanost učenika. Na ovaj način bi omogućila učenicima bošnjačke nacionalnosti da izraze svoj stav, što bi školi bio značajan izvor informacija u planiranju školskog programa. Pored toga, Zakonom o sistemu vaspitanja i obrazovanja je propisano da kada se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na srpskom jeziku, za učenike pripadnike nacionalne manjine organizuje se nastava jezika nacionalne manjine sa elementima kulture. Anketiranjem učenika o jeziku na kojem se izvodi nastava, škola bi došla i do informacija od značaja za predlaganje izbornih predmeta.

3.15. Navodi iz izjašnjenja da je OŠ „D. o.” D. b. u P. seoska škola, udaljena od grada preko 30 km i da se „bori za opstanak” nisu relevantni u konkretnom slučaju, jer se time ne može opravdati odluka škole da ne anketira učenike o jeziku na kojem žele da pohađaju nastavu. Naime, geografski položaj, veličina i status škole ne utiču na obavezu škole da ispita zainteresovanost učenika/ca da pohađaju nastavu na bosanskom jeziku.

3.16. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti konstatuje da je u konkretnom slučaju škola bila dužna da ispita zainteresovanost učenika da slušaju nastavu na maternjem jeziku. Ukoliko bi anketa pokazala da je broj zainteresovanih učenika 15, škola bi bila u obavezi da obrazovno-vaspitni rad organizuje i na jeziku i pismu nacionalne manjine. Čak i ako bi broj zainteresovanih učenika bio manji od 15, škola ima mogućnost da se obrati nadležnom ministarstvu i zatraži saglasnost za organizovanje nastave na bosanskom jeziku.

3.17. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti konstatuje da je potrebno unaprediti položaj nacionalnih manjina, i pored postojanja dobrog pravnog okvira i zakonom definisanih visokih standarda u zaštiti prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina. Pravo pripadnika nacionalne manjine na obrazovanje na maternjem jeziku, u sklopu sa drugim manjinskim pravima, pomaže očuvanju nacionalnog identiteta i sprečavanju asimilacije pripadnika nacionalne manjine. Istovremeno, proces obrazovanja i vaspitanja nosi potencijal jačanja međusobnog poštovanja i razumevanja različitih zajednica unutar jednog društva. Pravo očuvanja kolektivnog identiteta pomoću obrazovanja na jeziku manjine, mora da bude uravnoteženo sa potrebom integrisanja i učešća u široj državnoj zajednici. Cilj obrazovanja i vaspitanja, pored sticanja kvalitetnih znanja i sposobnosti neophodnih za lično ostvarenje i aktivan rad i život u zajednici, jeste i poštovanje ravnopravnosti, unapređivanje tolerancije i uvažavanje različitosti.

3.18. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti ukazuje da Bošnjačko nacionalno vijeće, prilikom sprovođenja ankete o modelu nastave u obrazovnim ustanovama, nije zatražilo mišljenje učenika i učenica. Uvidom u anketni obrazac „Obrazac za anketiranje roditelja o modelu nastave u obrazovno vaspitnim ustanovama u Sandžaku u školskoj 2013/2014″, a što je potvrđeno navodima iz pritužbe i izjašnjenja, anketirani su samo roditelji dece, a deca nisu imala mogućnost da iskažu svoje mišljenje. Poverenica napominje da je međunarodnim i domaćim propisima utvrđeno pravo deteta da iskaže svoje mišljenje u stvarima koja se tiču deteta. U Opštem komentaru br. 12 Konvencije o pravima deteta, Komitet za prava deteta je preporučio državama ugovornicama da preduzmu radnje kako bi deci stvorile mogućnosti da izraze svoje mišljenje i da se ono pažljivo razmotri u svakom obrazovnom okruženju, uključujući i obrazovne programe, ali i izvan škole, na lokalnom i nacionalnom nivou o svim aspektima obrazovne politike, uključujući, između ostalog i školske programe, metode poučavanja i strukturu škola. Komitet ističe da se u odlukama o prelasku na sledeći nivo školovanja ili izboru predmeta mora obezbediti pravo dece da iskažu mišljenje, jer ove odluke duboko utiču na najbolji interes deteta. Zato su obrazovne ustanove, ali i nacionalni saveti u svom radu u oblasti obrazovanja i drugim oblastima koja se tiču dece, obavezni da poštuju pravo deteta da izrazi mišljenje i da ono bude pažljivo razmotreno.

3.19. Sagledavajući sve činjenice i okolnosti, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti je mišljenja da je u konkretnom slučaju OŠ „D. o.” D. b. u P, postupila diskriminatorno kada učenicima bošnjačke nacionalnosti nije dala mogućnost da se izjasne da li žele da slušaju nastavu na bosanskom jeziku. Poverenica sa žaljenjem konstatuje da u konkretnom slučaju nije moguće otkloniti posledice diskriminatornog postupanja, imajući u vidu činjenicu da je školska godina skoro završena.

4. MIŠLjENjE

Propuštanjem da aketira učenike i učenice škole da li žele da pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, OŠ „D. o.” D. b. u P. prekršila je odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.

5. PREPORUKA

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti preporučuje OŠ „D. o.” D. b. u P. i direktoru N. T, kao odgovornom licu da:

5.1. Za školsku 2014/2015 sprovede anketu među učenicima/cama, kako bi se utvrdilo da li postoji potreban broj dece zainteresovanih da nastavu pohađaju na bosanskom jeziku.

5.2. Preduzme sve potrebne mere iz svoje nadležnosti, kako bi se organizovala nastava na bosanskom jeziku, ukoliko rezultati ankete pokažu da postoji potreban broj zainteresovanih učenika/ca za pohađanje nastave na bosanskom jeziku.

5.3. Da ubuduće, u okviru obavljanja poslova iz svoje nadležnosti, ne krši antidiskriminacione propise.

Potrebno je da OŠ „D. o.” D. b. u P. obavesti Poverenicu za zaštitu ravnopravnosti o postupanju po ovoj preporuci, u roku od 30 dana od dana prijema mišljenja sa preporukom.

Protiv ovog mišljenja sa preporukom nije dopuštena žalba niti bilo koje drugo pravno sredstvo, jer se njime ne odlučuje o pravima i obavezama pravnih subjekata. Saglasno članu 40. Zakona o zabrani diskriminacije, ukoliko OŠ „D. o.” D. b. u P. ne postupi po preporuci u roku od 30 dana, biće doneto rešenje o izricanju mere opomene, protiv kojeg nije dopuštena žalba, a za slučaj da ovo rešenje ne sprovede, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti može o tome obavestiti javnost preko sredstava javnog informisanja i na drugi pogodan način.

POVERENICA ZA ZAŠTITU RAVNOPRAVNOSTI

dr Nevena Petrušić

Pritužba Bošnjačkog nacionalnog veća protiv OŠ D.o. zbog diskriminacije po osnovu nacionalne pripadnosti u oblasti obrazovanja